LEONARDOVA ZNANOST

PRIRODA ŽIVOTA

Prema Leonardovu mišljenju priroda je u svojoj cijelosti bila živa.

Gledao je na obrasce i procese u mikrokozmu kao na slične onima u

makrokozmu. Često je uočavao sličnosti između ljudske anatomije i

strukture Zemlje, kao što je to slučaj i s ovim predivnim odlomkom iz

Kodeksa Leicester:

Možemo reći kako Zemlja ima vitalnu snagu rasta, i da je njezino

tijelo zemlja, njezine su kosti uzastupni slojevi stijena koji tvore

planine, njezina je hrskavica porozna stijena, njezina krv vodene

su vene. Jezero krvi koje leži oko srca je ocean. Njezino disanje

povećanje je i smanjenje krvi u bilima, isto kao što su na Zemlji

plima i oseka mora.5

Dok paralela između mikrokozma i makrokozma potječe od

Platona i bila je dobro poznata u srednjem vijeku i renesansi, Leonardo

ju je iščeprkao iz njezina izvornoga mitskog okružja i odnosio se prema

njoj samo kao prema znanstvenoj teoriji. Danas znamo da neke od

sličnosti navedenih u gornjem odlomku imaju nedostatke, a neke od

njih je Leonardo sam ispravio kasnije u životu.6 Međutim, možemo

lako prepoznati njegov prikaz kao preteču današnje teorije Geje, znanstvene

teorije o Zemlji kao o živome sustavu koji se sam organizira i

upravlja sobom.7

Na temeljnoj razini, Leonardo je uvijek težio shvaćanju prirode

života. To je često izmicalo ranijim piscima zato što su donedavno

biolozi pobliže opisivali prirodu života samo putem stanica i molekula,

kojima Leonardo, koji je živio dva stoljeća prije izuma mikroskopa, nije

imao pristupa. Međutim, danas se novo sustavno poimanje života, u

smislu metaboličkih procesa i njihovih strukturalnih obrazaca, pojavljuje

na najistaknutijem mjestu u znanosti. Upravo su to pojave koje je

Leonardo cijeli život proučavao.

SUSTAVNI MISLILAC

Leonardo da Vinci bio je ono što bismo, u današnjem znanstvenom

žargonu, nazvali sustavnim misliocem.8 Za njega je razumjeti neku

pojavu značilo povezati tu pojavu s drugima na temelju sličnosti

obrazaca. Kada je proučavao omjere ljudskoga tijela, uspoređivao ih

je s omjerima građevina renesansne arhitekture. Njegova istraživanja

mišića i kostiju navela su ga da proučava i crta zupčanike i poluge te

da tako povezuje životinjsku fiziologiju i strojarstvo. Obrasci gibanja

u vodi naveli su ga da promatra slične obrasce u gibanju zraka, a to ga

je pak navelo da proučava prirodu zvuka, teoriju glazbe i oblikovanje

glazbala.

Ta izvanredna sposobnost međusobnog povezivanja opažanja i ideja

iz različitih područja nalazi se u samom središtu Leonardova pristupa

učenju i istraživanju. To je istodobno razlog zbog kojeg bi se on često

zanio i proširio svoja istraživanja daleko izvan njihove prvotne namjene

pobližeg određenja "znanosti slikanja" te bi se bavio proučavanjem

gotovo cijeloga spektra prirodnih pojava poznatih u njegovo vrijeme,

kao i mnogih drugih dotad nepoznatih pojava.

Leonardov znanstveni rad ostao je praktički nepoznat za njegova

života te je ostao skriven više od dva stoljeća nakon njegove smrti 1519.

godine. Njegova predvodnička otkrića i ideje nisu imale neposredna

utjecaja na znanstvenike koji su došli nakon njega, premda je tijekom

idućih četiri stotine i pedeset godina njegova znanost o životnim oblicima

povremeno izranjala. U tom vremenu, kako su znanstvenici napredovali

u svom razumijevanju strukture materije, zakona kemije i elektromagnetizma,

stanične i molekularne biologije, genetike i presudne

uloge evolucije u stvaranju oblika živoga svijeta, problemi s kojima se

Leonardo borio ponovo su proučavani na sve istančanije načine.8

Danas, s prednošću gledanja iz perspektive znanosti dvadeset i

prvoga stoljeća, možemo prepoznati Leonarda da Vincija kao ranu

preteču niza znanstvenika i filozofa kojima je u središtu pozornosti

priroda organskog života. Među te znanstvenike ubrajaju se Immanuel

Kant, Alexander von Humboldt i Johann Wolfgang von Goethe iz

osamnaestog stoljeća; Georges Cuvier, Charles Darwin i D'Arcy

Thompson iz devetnaestog stoljeća; Alexander Bogdanov, Ludwig von

Bertalanffy i Vladimir Vernadsky iz prve polovice dvadesetog stoljeća;

Gregory Bateson, Ilya Prigogine i Humberto Maturana iz druge polovice

dvadesetog stoljeća te suvremeni morfolozi i teoretičari teorije

složenosti kao što su Brian Goodwin, Ian Stewart i Ricard Solé.

Leonardovo organsko poimanje života nastavilo je živjeti stoljećima

kao jedna od nevidljivih struja u biologiji te bi tijekom kratkih

razdoblja

izbijala na površinu i dominirala znanstvenom misli. Međutim, nijedan od navedenih znanstvenika nije bio svjestan toga

da je veleum renesanse već prokrčio puteve mnogim zamislima kojima

su se bavili. Dok su Leonardovi rukopisi skupljali prašinu po drevnim

europskim knjižnicama, Galileo Galilei bio je slavljen kao "otac

moderne znanosti". Ne mogu a da ne ustvrdim kako je pravi utemeljitelj

moderne znanosti upravo Leonardo da Vinci i ne mogu a da se

ne pitam kojim bi se smjerom bila razvijala zapadnjačka znanstvena

misao da su njegove Bilježnice bile poznate i da se naveliko krenulo s

njihovim proučavanjem odmah nakon njegove smrti.