KNJIGA TIŠINE

Zapravo, svi mi živimo vrlo bučne živote. "Zagađenje bukom" uvrstilo se u ekološke probleme gotovo jednako snažno kao svi ostali oblici zagađenja koji prijete našem zdravlju i sigurnosti. Ali na svakoga tko se žali na buku vježbe RAF-ovih aviona u niskom letu, neprestanu glazbu u pozadini na javnim mjestima, nepodnošljivo glasne susjede i pijanu dernjavu po ulicama, dolaze stotine koji znadu da im treba mobitel, koji su izabrali da oko njih neprestano tutnje zvukovi, u domu i u ušima, i koji se osjećaju neugodno ili uplašeno kad se moraju suočiti s pravom tišinom. "Komunikacija" (što uvijek znači govor) je sine qua non "dobra odnosa". "Sam" i "usamljen" postali su gotovo sinonimi i, možda još gore, "biti tih" i "dosađivati se" podjednako se, izgleda, približavaju. Djeca nestaju iza zida od buke, s vlastitim televizorima i računalima u svojim sobama. Pušački vagoni u vlakovima pretvorili su se u "zone tišine", no čak i ljudima koji tamo sjede glazba je uključena ravno u uši.

Svi zamišljamo da želimo mir i tišinu, da cijenimo privatnost i da je osoba u samoći i tišini nekako "autentičnija" nego ista ta osoba u društvenoj gužvi, ali rijetko tražimo priliku da u tome uživamo. S jedne strane, romantično uzdižemo tišinu, a s druge mislimo da je strašna i opasna za naše mentalno zdravlje, prijetnja našim slobodama i nešto što treba izbjeći po svaku cijenu.

-----------------------------------------------------

Prvi je problem u tome što sama riječ "tišina" nema jasnu definiciju. Svi misle da znaju što to znači, ali kad bolje pogledamo, ispostavlja se da tu postoji ogroman raspon shvaćanja. Čak je i rječnička definicija dvosmislena. Prema Oxford English Dictionary (OED), "tišina'" znači i odsutnost svih zvukova i odsutnost govora. Da bi pitanje postalo još nejasnije, moje usmeno istraživanje navelo me na zaključak da većina ljudi ima osobnu upotrebu te riječi koja je negdje između toga. "Bila sam tiho cijelu večer" može značiti da sam "bila na bučnoj zabavi, ali sama nisam puno govorila"; može značiti "ostala sam kod kuće sama i gledala TV"; može značiti da je "bilo tako mirno i spokojno tamo gdje sam bila da nisam čula čak ni vjetar". Za neke su ljude valovi koji se razbijaju o morsku obalu "tihi", ali udaljeni šum benzinskog motora nije. Te, obično neistražene, razlike znače puno kad pokušavamo usaditi "tišinu" u vlastiti život. Za mene osobno točno značenje tišine raslo je i mijenjalo se što sam više bila u njoj, ali ostaje dosta doslovno: riječi i govor osobito razbijaju tišinu. Uz to, zvukovi ljudskoga podrijetla su, po mom mišljenju, manje tihi nego prirodne pojave kao vjetar i voda. Međutim, kako vrijeme prolazi, sve više shvaćam da postoji unutarnja dimenzija tišine, neka vrsta mirovanja srca i uma koja nije praznina nego bogati prostor. Kad sam o tome razmišljala, postalo mi je jasno da za mene postoji rascjep značenja između osobina kao što su mirnoća i mir, i same tišine. (Iako je, dakako, ponekad moguće da imamo sve to odjednom i krasno je kad se to dogodi.) U mome osobnom rječniku razlika je jednaka onoj između sreće i radosti.

-------------------------------------------------------------------

Dok sam bila na Skyeu, imala sam samo jedno zaista zastrašujuće iskustvo koje bih mogla protumačiti kao izravno povezano s tišinom. Jednog jutra odlučila sam se uputiti na šetnju od Luiba do Loch Slapina, od mora do mora po dobro obilježenoj stazi između planina. Iz jednog od turističkih letaka u kući saznala sam da su tamo nedavno otkriveni ostaci iz brončanog doba, dokaz najstarije naseljenosti otoka, i to je zagolicalo moju maštu. Bio je čudan dan, vrlo miran, bez vjetra. Ostavila sam auto i krenula uzbrdo stazom, a nakon nekoliko stotina metara staza je zakrenula oko brežuljka i ja sam zakoračila u nigdje. To je bila uska gudura strmih strana iz koje nisam vidjela izlaz. Nigdje. Nikoga. Ništa. "Pusto" sugerira nešto žalosno, no u tom trenutku nisam imala zbog čega biti žalosna, i nisam bila, iako je staza bila vrlo vlažna, blatnjava i naporna. Bilo je strašno mirno i lijepo - ali nekako sablasno. Uskoro sam stigla do jezerca. Trska je stajala u savršeno bistroj vodi u kojoj su se odražavala brda koja su se oštro uzdizala s obje strane. Isprva, bila sam opčinjena. Mogla sam čuti, iako ih nisam vidjela, neke ptičice kako pjevaju; sjela sam kraj vode i slušala tišinu, a onda, odjednom, nešto me "prestravilo".

To je jako teško opisati: tišina, činjenica da je s moje strane gudure bio nizak, gust oblak ili magla pa nisam mogla vidjeti koliko se visoko iznad mene zaista uspinje strmo brdo. Na suprotnoj strani bili su tračci oblaka - u jednom se trenutku činilo da se pomaljaju iz duboka usjeka, kao dim zmajeva daha iz njegove jazbine. Osjećala sam se, shvatila sam, sve neugodnije, nervozno. Postupno sam postala uvjerena da me netko promatra. Na brdu iznad mene bila su dva crna lika. Pomislila sam, ili sam više osjetila, da su živi. Bile su to dvije patuljaste vilinske krave s ogromnim očima. Prije nego što je Čišćenje dovelo ovce na Skye, seljaci su uzgajali staru vrstu "crnih goveda". Svake su ih godine gonili preko tjesnaca iz Kylerheae, svezane u nizu od njuške do repa, kako bi ih prodali na kopnu. Možda je to, pomislila sam, sablasna stoka. Krave su stajale savršeno mirno i promatrale me. Zaključila sam, čvrsto i racionalno, da su to zapravo stijene, ali nikad se nisam potpuno uvjerila u to.

To tiho zurenje sablasnih krava, ili sama tišina, savladali su me. Osjećala sam da me tišina svlači, suši, da me ogolila. Mogla sam čuti kako sama tišina vrišti. Augustine Courtauld u svom je polarnom šatoru zabilježio čudne i neobjašnjive vrištave zvukove i kasnije je rekao da je to jedino što ga je zaista uplašilo. U komentarima se otada nagađa je li to bilo lomljenje leda ili struganje, ali od toga dana ja sam se počela pitati. Ako sam ja mogla čuti kako tišina vrišti nakon samo tri tjedna razumno aktivne, fizički sigurne i prihvatljive tišine, možda ne čudi što šest tjedana zatočeništva u šatorčiću može djelovati slično.