ONA STRANA I POVRATAK

Gotovo sve religije na zemlji prihvaćaju činjenicu da naše duše nadžive smrt. Ali ako kažete ljudima da vi komunicirate s tim dušama, mislit će da ste ludi. Znači, duše postoje, ali mi ne možemo s njima komunicirati? Ja mislim da je to suludo. Naravno da možemo! I mi to stalno činimo, bili mi toga svjesni ili ne.

Zapravo, mi nikad nismo sami. U svakom trenutku svog života okruženi smo skupinom koja dolazi s One strane i koja nas podržava, zna, voli i razumije bolje nego što mi znamo, volimo i razumijemo sami sebe.

Vjerujem da bi vam bilo lakše vjerovati kad biste mogli jasno vidjeti i čuti svoju duhovnu potpornu skupinu kao što vidite i čujete ljude koji vas okružuju. Ali sagledajte to ovako: Kada svakodnevno napuštate svoj dom i kuću i idete na posao, prestajete li vjerovati u njihovo postojanje dok se opet ne pojave pred vama? Naravno da ne. Ma koliko težak, poticajan ili zahtjevan vaš dan bio, nikad nećete pomisliti da na kraju dana vaš dom i obitelj neće biti ondje gdje ste ih ostavili.

*

S One strane dolazi naš duh kada ulazimo u utrobu i čekamo da se rodimo i onamo odlazi kada umremo. To je nebesko carstvo, raj, neopisivo ljepše nego što to naš zemaljski um može zamisliti. Mi obično zamišljamo da je "ondje negdje", iznad oblaka, iza mjeseca i zvijezda, iza Oza i Nigdjezemske. I to je razumljivo jer je "ondje negdje" beskonačno i tajanstveno, kako mi i zamišljamo Onu stranu.

Ali istina još više očarava, ali i tješi: Ona strana je ovdje među nama, u drugoj dimenziji koja je položena na naš svijet, nekih trideset centimetara iznad onoga što mi smatramo "u razini zemlje." Njezina je vibracijska frekvencija bitno viša nego naša, zato je ne percipiramo. Kao analogiju možemo navesti zviždaljku za pse. Njezina je frekvencija tako visoka da je normalno ljudsko uho čuje kao tišinu, ali životinje je čuju jasno i glasno. (Dio Božjih darova koje mediji dobiju jest sposobnost da osjete širi raspon vibracijskih frekvencija, pa možemo komunicirati s duhovnim svijetom lakše nego "obični" ljudi.)

*

Jednom sam upitala vrlo mudru dušu, tad sam bila mnogo mlađa i proživljavala sam teško razdoblje, zašto život mora biti tako težak. Ona mi je odgovorila protupitanjem: "Što si naučila kad ti je život bio lagan?" Makar mi je bilo mrsko priznati, imala je pravo. Stara izreka: "Ono što vas neće ubiti ojačat će vas" istinita je. Ne učimo ako nemamo zapreka na putu; učimo tako da svladavamo zapreke s kojima se suočavamo. Zato naši duhovi katkad osjećaju potrebu da napuste Onu stranu i dođu ovamo kako bi iskusili i svladali negativnost i sve njezine oblike, učili iz toga i zatim to znanje odnijeli natrag doma.

Ali ako nam je dostupno sve znanje na Onoj strani, zašto se uopće izlažemo takvoj "negativnosti"? Zašto ne bismo jednostavno ostali u savršenstvu doma i čitali o nesavršenstvu iz beskonačnih izvora mudrosti?

Briljantna shvaćanja korisna su samo ako odmah i djelujemo. Da je Bog stvorio naše duhove da se zadovolje neiskušenim spoznajama, Neil Armstrong ne bi nikad zakoračio na površinu Mjeseca. Leonardo da Vinci bio bi previše zaokupljen knjigama o umjetnosti da bi naslikao Mona Lisu. Amelia Earhart ostala bi doma i svaki put kad bi čula avion kako prelijeće bilo bi joj teško u srcu. William Shakespeare proveo bi život obilazeći kazališta i nikad ne bi posegnuo za perom.

Jednaka takva snaga, hrabrost, disciplina, znatiželja i vjera koju cijenimo kod takvih osoba trebali su nam da se odlučimo iskusiti još jedan ljudski život. I sebi i drugima dugujemo beskrajno poštovanje što smo uopće imali petlje doći ovamo.