Prijava u web shop
ON-LINE KNJIŽARA

PROJEKT SREĆA

Gretchen Rubin

Gretchen Rubin jednog je kišnog poslijepodneva doživjela epifaniju na najneobičnijem mogućem mjestu: u gradskom autobusu. „Dani su dugi, a godine kratke", shvatila je. „Vrijeme prolazi, a ja ne poklanjam dovoljno pažnje stvarima koje su doista važne." U tom je trenutku odlučila cijelu jednu godinu posvetiti projektu Sreća.

S ovom živopisnom i neodoljivom pričom o toj godini Rubin je zaslužila svoje mjesto rame uz rame s autoricama bestselera kao što su Julie i Julia i Jedi, moli, voli. Puna humora i dubokih uvida, napisala je kroniku svojih pustolovina tijekom tih dvanaest mjeseci koje je provela provjeravajući valjanosti mudrosti drevnih vremena, najnovijih znanstvenih istraživanja, te lekcija popularne kulture o tome kako biti sretan.

Nije željela posve promijeniti život. Naprotiv, usredotočila se na život kakvim je u tom trenutku živjela. Za svaki je mjesec donosila niz odluka: izrazi ljubav, zatraži pomoć, zabavi se, zahvaljuj se drugima, zaboravi na rezultate. Istodobno je zaronila u načela koja su odredili veliki stručnjaci kao što su Epikur ili Thoreau, ili suvremenici, Oprah i Martin Seligman, ili velikani kao što je Dalaj lama, a sve to kako bi otkrila što je kod nje djelotvorno.

Projekt Sreća je očaravajuća i britka knjiga koja prosvjetljuje, zabavlja i jednostavno tjera na čitanje, a iz nje donosimo slijedeće odlomke:

Oduvijek sam neodređeno očekivala da ću nadrasti svoja ograničenja.

Jednoga dana prestat ću uvijati kosu oko prsta, neprestano nositi tenisice i svakodnevno jesti posve istu hranu. Upamtit ću rođendane svojih prijateljica, svladat ću Photoshop, neću dopustiti kćeri da tijekom doručka gleda televizor. Čitat ću Shakespearea. Više ću se smijati i zabavljati, bit ću pristojnija, češće ću posjećivati muzeje, neću se plašiti voziti.

Jednoga travanjskog dana, jednog jutra nalik svakom drugom jutru, odjednom sam shvatila: u opasnosti sam da protratim vlastiti život. Zureći kroz prozor gradskog autobusa niz koji su se slijevale kišne kapi, vidjela sam da godine klize pokraj mene. "Što uopće želim od života?" zapitala sam se. "Pa... želim biti sretna." Ali, nikada nisam razmišljala o tome što me čini sretnom ili kako bih mogla biti sretnija.

Imala sam mnogo razloga za sreću. Bila sam u braku s Jamiejem, visokom, tamnoputom i naočitom ljubavi mojega života; imali smo dvije divne kćerkice, sedmogodišnju Elizu i jednogodišnju Eleanor; bila sam spisateljica nakon što sam karijeru započela kao odvjetnica; živjela sam u svojemu omiljenom gradu, New Yorku; bila sam u bliskim odnosima s roditeljima, sestrama i suprugovom obitelji; imala sam prijateljice; bila sam zdrava; nisam morala bojiti kosu. Ali, prečesto sam se otresala na supruga ili na majstora za kablovsku televiziju. Očajavala sam i zbog najmanje profesionalne teškoće. Gubila sam vezu sa starim prijateljicama, lako sam gubila strpljenje, patila sam od napadaja melankolije, nesigurnosti, bezvoljnosti i neodređene krivnje.

Gledajući kroz zamagljen prozor autobusa, vidjela sam kako dvije osobe prelaze ulicu - žena otprilike moje dobi koja je istodobno nastojala održati kišobran u uspravnom položaju, gledala u mobitel i gurala kolica u kojima je bilo dijete u žutoj kabanici. Taj me je prizor prodrmao spoznajom: To sam ja, pomislila sam, eno me. Imam kolica, mobitel, budilicu, stan, susjedstvo. U ovom trenutku putujem istim gradskim autobusom preko parka, amo-tamo. To je moj život - ali uopće ne razmišljam o tome.

Nisam bila u depresiji ni u krizi sredovječnosti, ali sam patila od boljke sredovječnosti - upornog osjećaja nezadovoljstva i gotovo osjećaja nevjerice. "Je li moguće da sam to ja?", pitala bih se uzimajući jutarnje novine ili sjedajući kako bih pročitala elektroničku poštu. "Je li moguće da sam to ja?" S prijateljicama sam se šalila o osjećaju "lijepe kuće" kad bismo, kao u pjesmi Davida Byrnea "Once in a Lifetime", s vremena na vrijeme doživjele šok pomislivši: "Ovo nije moja lijepa kuća".

"Je li ovo doista to?" pitala bih se i odgovarala: "Da, to je to".

Ali, premda sam se katkad osjećala nezadovoljno, kao da nešto nedostaje, nikada nisam zaboravljala koliko sam sretna. Kad bih se probudila usred noći, što mi se često događalo, obilazila bih sobe kako bih gledala svojega usnulog supruga zapetljanog u plahte, i svoje kćeri okružene plišanim igračkama, posve sigurne. Imala sam sve što sam mogla poželjeti - ali to ipak nisam cijenila. Zaglibila u sitnim gnjavažama i prolaznim krizama, umorna od borbe s vlastitom ćudi, prečesto sam propuštala uvidjeti divotu onoga što sam imala. Nisam željela nastaviti shvaćati te dane zdravo za gotovo. Godinama su me proganjale riječi spisateljice Colette: "Kakav sam divan život proživjela! Da sam to barem prije shvatila!" Nisam se željela na kraju svojega života, ili nakon kakve velike katastrofe, osvrnuti i pomisliti: "Da sam barem tada bila svjesna koliko sam bila sretna".

Morala sam razmisliti o tome. Kako se mogu natjerati osjećati zahvalnost za običan dan? Kako da si postavim viši kriterij kao supruzi, majci, spisateljici, prijateljici? Kako da otpustim svakodnevne gnjavaže te održavam šire, više viđenje? Jedva da sam se mogla sjetiti svratiti u drogeriju kako bih kupila pastu za zube - pomisao da bih te visoke ciljeve mogla uvrstiti u svoju svakodnevnu rutinu nije mi se doimala realnom.

Autobus se jedva kretao, ali ja sam jedva držala korak s vlastitim mislima. "Moram se uhvatiti u koštac s time", rekla sam samoj sebi. "Čim budem imala malo slobodnog vremena, trebala bih započeti s projektom sreće." Ali, nikada nisam imala nimalo slobodnog vremena. Dok se život odvijao svojim uobičajenim tijekom, bilo je teško sjetiti se što je doista važno; ako sam željela ostvarivati projekt sreće, morala sam stvoriti vrijeme. Nakratko sam imala viziju u kojoj sam mjesec dana živjela na slikovitom, vjetrovitom otoku i svaki dan skupljala školjke, čitala Aristotela i pisala dnevnik u otmjenu pergamentnu bilježnicu. Ne, priznala sam samoj sebi, to se neće dogoditi. Morala sam pronaći način da to ostvarim ovdje i sada. Morala sam promijeniti leću kroz koju sam promatrala sve poznato.

Sve su te misli preplavljivale moj um pa sam, sjedeći u onom prepunom autobusu, došla do dvije spoznaje: nisam onoliko sretna koliko bih mogla biti i moj se život neće promijeniti ako ga ja ne promijenim. U tom sam trenutku, zahvaljujući tim spoznajama, odlučila godinu dana posvetiti nastojanju da budem sretnija.

(...) Jedno je istraživanje otkrilo da na pitanje što najviše žele u životu - i što najviše žele svojoj djeci - ljudi širom svijeta odgovaraju da žele sreću. Čak i ljudi koji se ne mogu složiti o tome što znači biti "sretan", slažu se da većina ljudi može biti "sretnija", prema njihovoj vlastitoj, osobitoj definiciji. Ja znam kad sam sretna. To je bilo dovoljno za moje potrebe.

Došla sam do još jednog važnog zaključka o definiranju sreće: suprotnost sreći nije depresija, već jad. Depresija, ozbiljno stanje koje iziskuje neodgodivu pozornost, čini zasebnu kategoriju, nevezanu uz sreću i jad. Bavljenje njezinim uzrocima i lijekovima bilo je daleko izvan okvira mojega projekta Sreća. Ali, iako nisam bila u depresiji i u svojemu se okviru nisam namjeravala baviti njome, ostalo je još mnogo toga što sam morala obraditi - to što nisam bila u depresiji nije značilo da nastojanje da budem sretnija ne bi bilo blagotvorno za mene.

Ustanovivši da je moguće povisiti razinu vlastite sreće te da znam što znači biti "sretna", morala sam otkriti kako ću se točno učiniti sretnijom.

Bih li mogla otkriti zapanjujuću novu tajnu o sreći? Vjerojatno ne bih. Ljudi o sreći razmišljaju već tisućama godina, a najveći umovi u povijesti već su iznijeli najuzvišenije istine o sreći. Sve važno već je bilo rečeno. (Čak i ta tvrdnja. Alfred North Whitehead rekao je: "Sve važno već je rečeno".) Zakoni sreće nepromjenjivi su poput zakona kemije.

Ali, iako nisam sama izmislila te zakone, morala sam se sama uhvatiti u koštac s njima. To je nalik dijeti. Svima nam je poznata tajna dijete - jesti bolje, jesti manje, više se kretati - ali je njezina primjena izazov. Morala sam osmisliti plan za praktičnu primjenu zamisli o sreći u vlastitom životu.

(...)

Upravo na vrijeme za 1. siječnja, kad sam planirala započeti svoj projekt, dovršila sam tablicu s desecima odluka koje namjeravam iskušati u predstojećoj godini. Prvi mjesec ću se okušavati samo u siječanjskim odlukama; u veljači ću siječanjskim odlukama dodati sljedeći niz odluka. U prosincu ću se ocjenjivati za odluke cijele godine.

Dok sam radila na izboru svojih odluka, počela sam opažati nekoliko sveobuhvatnih načela. Pročišćavanje tih načela pokazalo se mnogo zahtjevnijim no što sam očekivala, ali sam nakon mnogo zbrajanja i oduzimanja iznjedrila svojih Dvanaest zapovjedi:

DVANAEST ZAPOVJEDI:

1. Budi Gretchen.

2. Otpusti.

3. Ponašaj se onako kako se želiš osjećati.

4. Učini to odmah.

5. Budi pristojna i pravedna.

6. Uživaj u procesu.

7. Potroši do kraja.

8. Identificiraj problem.

9. Razvedri se.

10. Učini ono što je potrebno učiniti.

11. Ne računaj.