PRIČE KOJE ISCJELJUJU
Rachel Naomi Remen
Rachel Naomi Remen liječnica je čije su djetinjstvo obilježili trenuci nedjeljnih popodneva provedenih s voljenim djedom rabinom. Dok bi obitelj u dnevnoj sobi nakon ručka razgovarala o politici, djed i unuka sjeli bi za kuhinjski stol i on bi joj pričao priče pune životne mudrosti. Razgovarali su o vjeri, Bogu, smislu života.Ti su je razgovori potakli da se u odrasloj dobi, kao školovana liječnica, zapita jesu li bolest i iscjeljenje samo lijekovi i napredni medicinski tretmani ili se tu krije i nešto više? Ponukana takvim razmišljanjima na koncu se okrenula drugačijem pristupu ljudima oboljelima od raka s kojima radi, a njihova je stvarna iskustva pretočila u ove tople i dirljive priče.
Ponekad je ključ iscjeljenja u potisnutim strahovima, proživljenim traumama, gubitku volje za životom, ili pak iskustvima koja se ne mogu znanstveno objasniti. Upravo o tome govori ova knjiga - o primjerima pacijenata koji su se morali suočiti s događajima iz prošlosti, zaviriti duboko u sebe kako bi ondje pronašli izvor snage da si priznaju da su bolesni, da se bore sa svojom bolešću, da s njom žive ili je pobijede.
Priče su namijenjene svima, i bolesnima i zdravima, svakog će dirnuti na nekoj razini koja mu je važna, svi ćemo se u njima prepoznati. Kroz priče u ovoj knjizi spoznat ćemo koliko su važne naše misli, emocije i stav koji smo zauzeli prema bolesti.
Priče koje iscjeljuju u sebi nose onu duboku životnu mudrost koja se krije svuda oko nas i u nama samima, ali je vrlo često nismo svjesni. Kad je otkrijemo možda ćemo moći iscijeliti neke svoje rane i radovati se onom najvažnijem, a to je sam život.
Svaki je čovjek priča za sebe. Dok sam bila dijete, ljudi su sjedili za kuhinjskim stolom i pričali svoje priče. To više ne radimo. Dok sjedimo za stolom i pričamo, to nisu samo trenuci u kojima ubijamo vrijeme. To je način prenošenja mudrosti. To su trenuci koji nam pomažu da živimo život vrijedan pamćenja. Usprkos zastrašujućoj moći tehnologije, mnogi od nas još ne žive dobro. Možda bismo trebali ponovno poslušati svoje priče. (...)
Stvarne priče traju. U trenutku kad smo ostali bez vremena za stanku, vremena za kontemplaciju, vremena za razmiš¬ljanje i čuđenje, prestali smo pričati priče. Život juri pokraj nas i tek su rijetki ljudi dovoljno snažni da se sami zaustave. Najčešće nas zaustavi nešto nepredviđeno i tek tada imamo vremena sjesti za stol u kuhinji života. Spoznati svoju priču i ispričati ju. Poslušati priče drugih ljudi. Sjetiti se da je stvaran svijet sazdan od takvih priča.(...)
Kad nemamo vremena saslušati tuđe priče, tražimo stručnjake da nam kažu kako živjeti. Što manje vremena zajedno provodimo za kuhinjskim stolom, to se više knjiga za samopomoć pojavljuje u knjižarama i na našim policama. Ali čitati takve knjige nije isto kao slušati priče o nečijem proživljenom iskustvu. Budući da smo prestali slušati jedni druge, vjerojatno smo zaboravili slušati, zaboravili smo učiti prepoznavati značenja i osjećati se ispunjeno običnim događajima u životu. Postali smo samotnjaci; čitatelji i promatrači, a ne sudionici.
Kuhinjski stol je vrsta igrališta. Svaka je priča važna. Mudrost u priči najobrazovanije i najsnažnije osobe najčešće nije veća od mudrosti koju donosi priča djeteta, a život djeteta može nas poučiti velikim stvarima, baš kao i život mudraca.
Većina roditelja zna koliko je važno svojem djetetu ispričati svoju priču, pričati ju opet i opet, kako bi djeca saznala tko su i kome pripadaju. Za kuhinjskim stolom to činimo jedni za druge. Skrivena iza svih priča nalazi se Jedna priča. Što više slušamo, ta Priča postaje jasnija. Naš istinski identitet, ono što jesmo, ono zašto smo ovdje, što nas održava, nalazi se u toj Priči. Priče za svakim kuhinjskim stolom govore o istim događajima, o posjedovanju, imanju i nemanju, o seksu, moći, boli, ranjavanju, hrabrosti, nadi i iscjeljenju, usamljenosti i o kraju usamljenosti. Govore o Bogu.
Pričajući ih, jedni drugima darujemo ljudsku priču. Priče koje dotiču našu ljudskost bude nas i ponovno nas zbližavaju kao obitelj. (...)
Nekad sam bila pedijatrica, ali više nisam; godinama sam, kao savjetnica, slušala priče ljudi oboljelih od raka i drugih po život opasnih bolesti. Od njih sam naučila kako ponovno uživati u malim stvarima u životu, kako uživati u šalici tople kave, društvu prijatelja, blagoslovu kad dobijem novi sapun ili proživim sat vremena bez bolova. Takvo ponizno iskustvo nešto je od čega su sazdane neke od najboljih priča. Ako mislimo da nemamo priču, znači da nismo dovoljno pozornosti posvetili svojem životu. Većina nas živi živote mnogo bogatije i smislenije nego što to mislimo.
Sa sobom nosimo sve priče koje smo ikad čuli i svaku priču koju smo ikad proživjeli, pohranjenu na nekom dubokom mjestu u sjećanju. Sa sobom nosimo sve te nepročitane priče, u njihovom izvornom obliku, sve dok ne steknemo sposobnost ili dok nismo spremni pročitati ih. Kad se to dogodi, one nam se mogu vratiti ispunjene prethodno neočekivanim značenjem. Kao da smo skupljali komadiće veće mudrosti, ponekad godinama, a da toga nismo svjesni. (...)
Nakon trideset pet godina liječničke prakse i više od četrdeset godina života s mojom po život opasnom bolešću, i ja sam žena bogata pričama. Pričama koje sam proživjela i pričama koje su mi ispričali. Imam priče o sebi kao kćeri, o sebi kao unuci, o sebi kao prijateljici. Priče o sebi kao pacijentici i priče o sebi kao liječnici. Priče drugih liječnika i pacijenata. Priče o mojoj mački. Priče o stvarima koje ne razumijem. Da sjedim za vašim kuhinjskim stolom na način kako su to obiteljski liječnici običavali činiti, to bi bile samo neke od priča koje bih donijela sa sobom.
Svaka od njih pomogla mi je živjeti.
Stvarne priče traju. U trenutku kad smo ostali bez vremena za stanku, vremena za kontemplaciju, vremena za razmiš¬ljanje i čuđenje, prestali smo pričati priče. Život juri pokraj nas i tek su rijetki ljudi dovoljno snažni da se sami zaustave. Najčešće nas zaustavi nešto nepredviđeno i tek tada imamo vremena sjesti za stol u kuhinji života. Spoznati svoju priču i ispričati ju. Poslušati priče drugih ljudi. Sjetiti se da je stvaran svijet sazdan od takvih priča.(...)
Kad nemamo vremena saslušati tuđe priče, tražimo stručnjake da nam kažu kako živjeti. Što manje vremena zajedno provodimo za kuhinjskim stolom, to se više knjiga za samopomoć pojavljuje u knjižarama i na našim policama. Ali čitati takve knjige nije isto kao slušati priče o nečijem proživljenom iskustvu. Budući da smo prestali slušati jedni druge, vjerojatno smo zaboravili slušati, zaboravili smo učiti prepoznavati značenja i osjećati se ispunjeno običnim događajima u životu. Postali smo samotnjaci; čitatelji i promatrači, a ne sudionici.
Kuhinjski stol je vrsta igrališta. Svaka je priča važna. Mudrost u priči najobrazovanije i najsnažnije osobe najčešće nije veća od mudrosti koju donosi priča djeteta, a život djeteta može nas poučiti velikim stvarima, baš kao i život mudraca.
Većina roditelja zna koliko je važno svojem djetetu ispričati svoju priču, pričati ju opet i opet, kako bi djeca saznala tko su i kome pripadaju. Za kuhinjskim stolom to činimo jedni za druge. Skrivena iza svih priča nalazi se Jedna priča. Što više slušamo, ta Priča postaje jasnija. Naš istinski identitet, ono što jesmo, ono zašto smo ovdje, što nas održava, nalazi se u toj Priči. Priče za svakim kuhinjskim stolom govore o istim događajima, o posjedovanju, imanju i nemanju, o seksu, moći, boli, ranjavanju, hrabrosti, nadi i iscjeljenju, usamljenosti i o kraju usamljenosti. Govore o Bogu.
Pričajući ih, jedni drugima darujemo ljudsku priču. Priče koje dotiču našu ljudskost bude nas i ponovno nas zbližavaju kao obitelj. (...)
Nekad sam bila pedijatrica, ali više nisam; godinama sam, kao savjetnica, slušala priče ljudi oboljelih od raka i drugih po život opasnih bolesti. Od njih sam naučila kako ponovno uživati u malim stvarima u životu, kako uživati u šalici tople kave, društvu prijatelja, blagoslovu kad dobijem novi sapun ili proživim sat vremena bez bolova. Takvo ponizno iskustvo nešto je od čega su sazdane neke od najboljih priča. Ako mislimo da nemamo priču, znači da nismo dovoljno pozornosti posvetili svojem životu. Većina nas živi živote mnogo bogatije i smislenije nego što to mislimo.
Sa sobom nosimo sve priče koje smo ikad čuli i svaku priču koju smo ikad proživjeli, pohranjenu na nekom dubokom mjestu u sjećanju. Sa sobom nosimo sve te nepročitane priče, u njihovom izvornom obliku, sve dok ne steknemo sposobnost ili dok nismo spremni pročitati ih. Kad se to dogodi, one nam se mogu vratiti ispunjene prethodno neočekivanim značenjem. Kao da smo skupljali komadiće veće mudrosti, ponekad godinama, a da toga nismo svjesni. (...)
Nakon trideset pet godina liječničke prakse i više od četrdeset godina života s mojom po život opasnom bolešću, i ja sam žena bogata pričama. Pričama koje sam proživjela i pričama koje su mi ispričali. Imam priče o sebi kao kćeri, o sebi kao unuci, o sebi kao prijateljici. Priče o sebi kao pacijentici i priče o sebi kao liječnici. Priče drugih liječnika i pacijenata. Priče o mojoj mački. Priče o stvarima koje ne razumijem. Da sjedim za vašim kuhinjskim stolom na način kako su to obiteljski liječnici običavali činiti, to bi bile samo neke od priča koje bih donijela sa sobom.
Svaka od njih pomogla mi je živjeti.
saznaj više
pošalji prijatelju
dodaj u košaricu
dodaj u listu želja
Ove tople i dirljive priče stvarna su iskustva pacijenata oboljelih od raka i u sebi nose duboku životnu mudrost. Kad je otkrijemo možda ćemo moći iscijeliti neke svoje rane i radovati se onom najvažnijem, a to je sam život.
