BRAK STROGO POVJERLJIVO

Brak na rubu

(...)Moja prijateljica Laura, u braku više od deset godina, jednako je podvojena. Jednu će večer tužno razmišljati ostaje li u tom braku samo zato što nema "hrabrosti za razvod". Drugu će večer govoriti koliko voli supruga i koliko joj je stalo do njega te svoj brak smatrati "darom stalnosti" u životu; drugom će zgodom oživjeti svoj osjećaj za realnost i dužnost te o braku reći: "Za neke od nas brak je zajedništvo i u dobru i u zlu. Ako je zlo, zlo je. To je to."

Milijuni supružnika svakodnevno proživljavaju slične osjećaje. Sami sebi postavljaju inačicu pitanja koju je menadžer baltimorskih Oriolesa Earl Weaver postavljao svojemu bacaču Jimu Palmeru, koji je s vremenom ušao u Dvoranu slavnih, kad god je naišao na poteškoće u igri: "Hoćeš li se popraviti ili je ovo najbolje što možeš?" Odgovor ne znaju, ali ih potajno muči osjećaj da nešto u njihovu braku ne funkcionira, da možda i ne može funkcionirati te da neće biti bolje. U pogledu svojega braka strahuju da to doista jest najbolje što mogu doživjeti. Ti su supružnici više tužni nego jadni, više razočarani, više nego kronično nezadovoljni. Kao što bi psihijatri rekli, njihovi su brakovi "melankolija": zrače tjeskobnom tugom kojoj često nema očita, stvarnog razloga.

Ti melankolični supružnici možda se više ne sjećaju svojega nekadašnjeg sna o braku, ali taj se san sjeća njih. Muči ih i proganja. Znaju da njihov supružnik, sam po sebi, nije kriv za to, pa čak da ni sami nisu krivi za to. Nakon nekoliko godina brak je više nalik trećem licu, s vlastitom osobnošću i životom. Nije ga moguće svesti na zbroj njegovih itekako ljudskih tvoraca, kao što to nije moguće učiniti ni s djetetom.

Te ''tvorce'' poznajem vrlo dobro jer su njihove misli ujedno i moje. Ako ste i vi došli do te neugodne spoznaje o svojemu braku, također vam je poznato što slijedi. Borite se sa samim sobom. Kad se u tihim trenucima zapitate: "Je li to sve?" istodobno ste ljuti na sebe jer ste uopće postavili to pitanje. Optužujete se da ste sebični jer želite više od onoga što već imate. Osjećate se krivima zbog zaboravljenih ili odgođenih snova te se pitate je li plemenito te ima li smisla od braka tražiti više od svega dobrog što imate. Mogli biste čak posumnjati u svoje želje. Žudnja da doživljavate više možda je ostatak nezrela, samoporažavajućega romantičnog ideala u koji više i ne vjerujete u potpunosti, ali ga ne možete posve ukloniti iz svojega uma.

Prije nekoliko godina počela sam muškarcima i ženama neobvezno postavljati pitanja o braku. Najčešći odgovor supruge ili supruga bio je: "Prilično sam zadovoljna/zadovoljan u braku, ali..." ili: "Sretna/sretan sam, ali..." Obazrivo pobrojeni nedostaci i odgođeni snovi koji su uslijedili nakon "ali" najčešće su zvučali prilično ozbiljno i smisleno. Nisu bili u pitanju razlozi poput ostavljanja zahodske daske podignutom ili manjkavosti koje se lako isprave nego skriveni, neizbježni nedostaci kao što su usahnula strast, dosada, nedostatak povezanosti, slabljenje naklonosti ili zamorenost životom. No unatoč tome, osjećali su da su manje-više zadovoljni, što vjerujem da jesu. Unatoč svim tim manjkavostima i potisnutim željama u braku, nisu razmišljali o razilaženju. Ti nedostaci očito nisu bili dovoljni da bi se smatrali izvorom opravdana nezadovoljstva - premda su se doimali dovoljno ozbiljnima da sam se nakon nekog vremena počela pitati zašto nisu.

Najčešće živimo s istinskom podvojenošću i neodlučnošću: u jednom trenutku osjećamo da je naš brak dobar i čvrst; u sljedećem ga kritiziramo i pitamo se kako uopće možemo živjeti s tom osobom. U jednom trenutku ne možemo zamisliti da ostanemo u braku, a u sljedećem ne možemo zamisliti da bismo ga mogli napustiti. (...)