?

"A ja tebe ne!" rekla mi je kad sam joj rekao da je volim. Ali nije to mislila, znao sam po osmijehu. Ne sjećam se kad sam je prvi put vidio - studirali smo u istoj zgradi, iako ne na istom fakultetu. Nisam je zapamtio ni drugi put - pozdravio sam znanca, a ona je s prijateljicom sjedila u sjeni, sa strane, ispod drveta. Ali čim se izdvojila iz mnoštva studenata s hodnika Arhitektonskog, građevinskog i geodetskog fakulteta, čim je izašla iz sjene, stao sam i nisam više mogao odvojiti oči od nje. Moje je oko, što je inače rijetkost, u tom trenutku zbilja bilo svjetiljka moga tijela. Sve sam vidio, a ono što sam vidio bilo je sve što sam trebao znati...


"Kad sam te vidjela u onim hlačama proširenim na guzici i cipelama što ti ispadaju, mislila sam da si teška sirotinja", smije se. Odonda nisam puno napredovao: u hodniku s mene mora skidati staru jaknu, tjerati me da presvučem zgužvanu košulju ili skinem blato s cipela; već dugo ni ne pokušavam naći dvije iste čarape, mjesecima ne zamjenjujem stare žnirance i često tek navečer otkrijem da sam cijeli dan nosio majicu naopako. Moram se prisiliti da zatvorim ladicu, začepim šampon i podignem knjigu s poda. Od svega toga stoput je gore moje neobjašnjivo i destruktivno otezanje. Donekle se može podnijeti kad zaboravim četkice za zube za djecu, malo teže kad kasnim s računima, a znam i ne otkazati kasko u «Croatiji», pa nas to stoji petsto eura. Tu je i najgore otezanje od svih, moje uporno izbjegavanje da se suočim sa sudbinom, to jest pisanjem. To što sam pušio dvije godine u zahodima građevinske škole, trpio na fakultetu fizikalne jednadžbe koje uopće nisam razumio i vukao se po ofucanim kancelarijama nekog ministarstva može se objasniti jedino tvrdoglavim mazohizmom, dobrovoljnim sljepilom i potpunim zaboravom bitka: a upravo me iz toga Martina spasila. Nikome osim njoj ne dugujem izbavljenje iz mrskog i potpuno promašenog zvanja (iako bih mogao navesti pokojeg profesora ili akademika koji misle da bi bilo bolje da sam ostao geodet).



'Romantični govor'

To su one vrsta rečenica poznate po tome što su duboke pa ih autori moraju okititi sa što više pridjeva. U 'svojim' snovima - a čijim drugim, molim lijepo? 'Tople' usne? Jedina mogućnost bile bi još 'hladne' usne, ali tad bi to bila ispovijed nekrofila. A ono ljubljenje 'tisuću puta' - snovi traju najdulje dva sata. Predstavite si frajera koji vam se prilijepio na usta i rafalno vas žvali brzinom od 8,33 poljupca na minutu - neugodno, i usuđujem se reći, pri takvoj brzini posve bez osjećaja. Uživanje u rečenici moguće je, dakle, samo ako isključite razumski dio mozga i spustite se na razinu psa kojem godi mekan zvuk gospodareva glasa.

Svjetska literatura puna je takvog pisanja. Horde muškaraca prazninu su umatale u celofan, a čete žena sanjarile nad takvom dubokoumnošću i uzdisale: »Taj muškarac (brbljavac!) me posve razumije!«

Ako žena na kraju razdoblja strasti muškarcu predbaci da su nestali pridjevi, zahtijeva od njega nemoguće. U tom se slučaju radi o jednoj od onih žena koje padaju na pisanje. A prije nego ih razotkrijemo, pogledajmo kojim vrstama muškaraca pridjevi i napuhani razgovori nikad ne presahnu, čak ni kad je strast već odavno ugašena.

Neurotik

Zamislite da ste pogledali kroz prozor i ugledali lik u dugome ogrtaču koji se zaustavlja, duboko razmišlja, napravi nekoliko velikih koraka, ponovno razmišlja, napravi nekoliko malih poskoka, ponovno razmišlja i tako dalje. Drage dame, dozvolite da vam predstavim velikog pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. O da... pisac! Mudar čovjek... ali hod ga izdaje! Jer - Dostojevski je bio veliki neurotik i tajna njegovog hoda nije u mudrosti, već u tome da je na svome putu do kockarnice, u kojoj je prokockao čak i dugmad s tuđih hlača, morao napraviti točno 1457 koraka.

Ponašanje neurotika je čudno i zato nam se čini tajanstveno. Ne razumijemo ga, pa smatramo da se temelji na mudrosti. A riječ je o jednostavnim i glupim pravilima koje nesretnik neprestano mora provoditi.

Postoji knjiga koja je na zapadu zadnji put bila izdana godine 1928. Čak bi je i na pravnom fakultetu proglasili dosadnim štivom. Napisala ju je Ana Grigorjevna, druga supruga Dostojevskog. Radi se o njezinom dnevniku s putovanja u Baden-Baden (toplo preporučujem izniman roman Proljeće u Baden Badenu Leonida Cipkina koji je nastao na osnovu tog nevjerojatno dosadnog štiva). Ukratko, ona bilježi cijene i izdatke, a Dostojevski je neurotičan. Odlazak u poštu je cijela drama i tragedija, Ana malo spava jer je suprug budi, izjavljuje joj ljubav mnoštvom riječi, odlazi, ona sklapa oči, on je ponovno pored nje, plače, ispričava se, i tako iz noći u noć.

Kad god poželite da vam strast vječno traje, da se neprestano nešto događa, da vam On šapuće pridjeve cijele noći, cijeloga života... uzmite u ruke Anin dnevnik i predstavite si život s neurotikom. Život u kojem nema mirnoga trenutka, gdje je sve u superlativima, gdje vladaju oluje, gdje je neprestano galama i niti jedan trenutak nije dosadan. Gdje je pojačalo navijeno na jedanaest kako bi rekli hard-rokeri. A kad nije posve po njegovom, neurotik doživi epileptični napad koji iznenada oslabi kad mu ponovno počnete povlađivati.